Od tackice kojoj kuca srce do stopalca koje viri iz majusnog kreveta u uglu sobe.
Kako si ti dosla na svet?
Odzvanjali su glasovi tek pristiglih beba, radjale su se I plakale nove mame!
Tvoja mama je lezala na krevetu I zmurila, mislila samo i samo na tebe.Ti si spavala u stomaku. Pokusala sam da te donesem na ovaj svet, ali podsvesno sam zelela da jos malo ostanes kod mene. Neke tete su posto poto htele da te izvuku napolje. U sobi je bio I tata, tu tik iza zavesice, cekao da se oglasimo.
Uzjogunile su se sve vile I vilenjaci u belom , vrtelo se tu iznad nasih glava hiljade roze I plavih jednoroga.
Obe smo zaspale.
Otvorio se prozor I u nasu sobu usla je roze vila. Da! Prava pravcata roze vila! Poljubila te je u teme I spustila meni u krilo.
Ti nisi plakala, zato te je jedan jednorog sljepnuo po guzi.. vidis to ce ti biti prvi i jedini put da je mama pustila nekog da te udari, ali i jedini put da si dobila po guzi zato sto nisi htela da places.
U tim sekundama, cini mi se moje je srce prestalo da kuca I nisam disala, sve je stalo .... muk I tisina.
A onda? A onda se zacuo tvoj glas I sve je ponovo pocelo da svira I svet I zivot I srce I aparatici I dan I pocetak.
Uvili su te u belu tkaninu kako I dolikuje jednoj princezi, a tu na temenu gde te je vila poljubila ostao je trag. Vidis, bili su svi doktori u pravu. Ti si jedna zdrava prava a ipak posebna. I od dana do kraja svog zivota ja cu te uciti da verujes. Veruj u vile, veruj u prirodu, veruj u Boga, veruj u veru, veruj u ljubav, veruj u sebe ! Ako se ikada osetis nemocno, slabo, tesko, a tvoja mama nije tu, ti stavi prstic na teme I osetices trag vilinog poljubca I sve ce ruzno za tren proci.
Slavljen bio sto godina 9.april. Tog je dana u 12:51 rodjena nasa devojcica velika 51cm 34mm, teska 3.355.
Volimo te I kao I do sada... ne zaboravi da rastes!